Žena na selu: Tišina u samoći ili kako se nositi sa nevidljivim teretom

​U malim sredinama, gde se svaki korak meri, a svaka reč prepričava, mentalno zdravlje je i dalje tabu-tema. Selo sve vidi, ali dušu ne čuje. Ovu rečenicu najbolje razume Milena (37), majka dvoje dece, domaćica i supruga, koja godinama vodi tihu bitku sa anksioznošću i depresijom. Našš drugi sagovornik je  lekarka opšte prakse u seoskoj ambulanti, koja svakodnevno gleda istu sliku kroz vrata svoje ordinacije.

– Milena, hvala vam što ste smogli snage da podelite svoju priču. Kako biste opisali svoj svakodnevni život i trenutak kada ste shvatili da se nešto u vama menja?

„Hvala vama što ste uopšte došli da pitate. Znate, na selu se podrazumeva da žena mora da stigne sve. Da porani, namiri stoku, spremi doručak, ručak, večeru, skuva kafu za radnike, opere, ispegla, posadi baštu, a uveče legne poslednja i ustane prva. Dugo sam mislila da je ovaj umor koji osećam samo običan umor od posla. Onda su počela jutra u kojima nisam mogla da ustanem iz kreveta. Grudi su mi se stezale, srce lupalo kao ludo, a ja nisam imala vazduha. Mislila sam da umirem.“

– Kako je okolina, pre svega vaša porodica i suprug, reagovala na te prve simptome?

“ Nikako. Odnosno, reagovali su osudom. Moj muž mi je u početku govorio: Šta izmišljaš? Kakva depresija, nisi ti gospođa iz grada pa da imaš vremena  za te gluposti.Vidi kolika je njiva neobrađena, a tebi smeta promaja u glavi. Kada bih počela da plačem bez razloga, okrenuo bi se i izašao. Svekriva mi je preko plota poručivala da sam razmažena i da u njeno vreme žene nisu znale šta je to. Svi misle da glumim, da tražim pažnju ili da sam lenja“.

– Da li ste u nekom trenutku potražili podršku? Kako su reagovale komšije i prijatelji?

„Kome da kažem? Ovde se sve sazna za pet minuta. Ako kažem komšinici da pijem lekove za smirenje, sutradan će celo selo pričati da sam poludela i da nisam sposobna ni  decu da čuvam. Ljudi te ovde odmah obeleže. Nalepnica „luda“se na selu lepi lakše nego bilo koja druga. Ostala sam potpuno sama sa svojim strahovima, zatvorena u kući koja mi je postala kavez.

​Nakon razgovora sa Milenom, sasvim slučajno sam u jednoj prodavnici srela doktorku koja radi u seoskoj ambulanti i postavila joj par pitanja u nameri da ovu našu priču na neki način zaokružim. Ona već više od decenije leči meštane ovog kraja pa sam je pitala koliko često  se u ordinaciju javljaju žene poput Milene, sa simptomima anksioznosti i depresije, a da uzrok zapravo nije fizičke prirode?

„Na žalost, prečesto. Skoro svaki radni dan počne ili se završi pacijentkinjom koja se  žali na lupanje srca, gušenje, vrtoglavicu, nesanicu ili hronični bol u mišićima i želucu. Kada uradimo analize krvi, pritisak, EKG – sve je u granicama normale. Tada znamo da problem nije u telu. To su klasični somatizovani simptomi duboke potisnute anksioznosti i depresije.“

– Zbog čega se to dešava i šta je po vama glavni okidač u seoskoj sredini?

“ Seoski život nosi ogroman i specifičan pritisak. Žene su često izolovane, ekonomski zavisne od muža ili porodice, nemaju slobodan dan, nemaju sa kim da popričaju a da to ne ode u selo. Očekivanja su nerealna: moraš biti savršena domaćica, majka, radnica na njivi, a tvoje sopstvene potrebe ne postoje. Kada se na to doda patrijarhalni milje u kojem se psihički problemi tretiraju kao hir ii sramota, dobijate tempiranu bombu. Žene godinama trpe u tišini dok im se organizam potpuno ne slomi. Potom nastupaju napadi panike čiji su simptomi gotovo identični srčanom udaru i odatle kreće čitava priča.“

– Koliko je teško ovim ženama da priznaju problem i potraže pomoć?

„Izuzetno teško. Najveća prepreka nije nedostatak lekova, već strah od osude sredine. Žene se plaše da će ih muževi ostaviti, da će izgubiti starateljstvo nad decom, ili da će  komšiluk na njih pokazivati prstom. Kada im predložim stručnu pomoć psihijatra ili psihologa, prva reakcija je uglavnom strah: Jao, šta će reći ljudi ako me vide u gradu kod psihijatra?Moj zadatak ovde nije samo da prepišem terapiju, već i da budem prva osoba koja će im reći: Vredna si. Nisi luda. To što osećaš je stvarno i ima leka.“

Depresija i anksioznost nisu znak slabosti, već ozbiljno zdravstveno stanje koje zahteva razumevanje, podršku i stručnu pomoć. Ukoliko se vi ili neko vama blizak suočava sa sličnim problemima, znajte da niste sami i da uvek postoji način da se zatraži pomoć bez osude.

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Previous post Žena na selu: Kad duša traži lek u apoteci, a ne u ogledalu